Ustavno pravo
Nasljedno pravo u Republici Hrvatskoj
N:D. B.
Nasljeđivanje označava prijelaz imovine umrle osobe (ostavitelja) na njegove nasljednike. Pravo nasljeđivanja ustavno je pravo.
Osnovni pojmovi nasljednog prava su smrt ostavitelja, postojanje ostavine, postojanje nasljednika te osnove pozivanja na nasljedstvo. Ostavinski postupak je izvanparnični postupak i provodi se pred javnim bilježnikom kao povjerenikom suda, odnosno pred ostavinskim (općinskim) sudom, u pravilu, u mjestu posljednjeg prebivališta ostavitelja. Pokreće se po službenoj dužnosti i to kada sud primi smrtovnicu (izvadak iz matice umrlih), odnosno s njima izjednačenu ispravu. U ostavinskom postupku utvrđuje se tko su ostaviteljevi nasljednici, što čini ostaviteljevu ostavinu te koja još prava glede ostavine pripadaju nasljednicima, zapisovnicima i drugim osobama. Nasljedstvo se otvara smrću osobe (kao i proglašenjem osobe umrlom). Ostavitelj je osoba koja se nasljeđuje. Ostavitelj može biti samo fizička osoba. Ostavina je ukupnost prava i obveza koja su predmet nasljeđivanja, a ostavinska masa je skup dobara koja s ostavitelja prelaze na njegova nasljednika. Nasljednik je osoba na koju u trenutku otvaranja nasljedstva prelazi cijela ostavina ili njezin alikvotni dio (idealni dio). Nasljednik može biti fizička i pravna osoba. Fizička osoba može biti zakonski i oporučni nasljednik. Krug zakonskih nasljednika određen je zakonom. Zakonski nasljednici pozivaju se na nasljeđivanje po zakonskim redovima nasljeđivanja.
Nasljedni redovi prema kojima se nasljeđuje:
– prvi nasljedni red čine potomci, posvojenici te bračni partner (svi nasljednici prvog nasljednog reda dijele imovinu na jednake dijelove)
– drugi nasljedni red čine ostaviteljevi roditelji, braća i sestre i njihovi potomci (polovinu ostavine dobivaju roditelji, a polovinu bračni partner ostavitelja),
– treći i četvrti nasljedni red jesu djedovi i bake, odnosno pradjedovi i prabake.
Ostale nasljedne redove čine ostali preci.
Imovina ostavitelja koji nema nasljednika prelazi u vlasništvo grada, odnosno općine.
Legatar (zapisovnik) je osoba koja iz ostavine dobiva samo pojedino točno određeno pravo ili iz ostavinske mase dobiva pojedinu točno određenu stvar. Predmet nasljeđivanja je sve što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti, osim onoga što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. Oporuka je razrada posljednje volje kojom ostavitelj raspolaže svojom imovinom za slučaj smrti. Ostavitelj je ovlašten oporukom raspolagati svime čime je bio ovlašten raspolagati i za života, uz ograničenja koja nameću zakonske odredbe o nužnom nasljeđivanju u korist članova ostaviteljeve obitelji. Oporuku može napraviti svaka osoba sposobna za rasuđivanja koja je napunila 16. god. života.
Ostavinski postupak završava pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, a javni bilježnik kod kojeg je proveden ostavinski postupak, po službenoj dužnosti prosljeđuje ga na provedbu u zemljišne knjige – gruntovnicu.
Važno je znati da se u postupku nasljeđivanja nekretnina, nasljeđuju i dugovi koje terete nekretninu. O toj mogućnosti važno je da se svi nasljednici detaljno i na vrijeme informiraju. Ostaviteljevi nasljednici za ostaviteljeve dugove odgovaraju solidarno, svaki do visine svog nasljednog dijela. Nasljednik (zakonski i/ili oporučni) može izjavom pred javnim bilježnikom ili sudom prihvatiti ostavinu, ali jednako tako može je se i odreći u korist svih drugih nasljednika ili samo pojedinoga, po vlastitom slobodnom izboru. Takva izjava deklaratorne je naravi i naknadno se ne može opozvati zbog bilo kojeg razloga (osim ako se naknadno utvrdi da je dana pod prisilom ili u stanju neubrojivosti).
Postoje slučajevi kada nasljednik naknadno sazna da je ostavitelj imao još nekretnina. Tada je potrebno prije svega ishoditi dokaze o vlasništvu nad tim nekretninama te pisanim podneskom kod nadležnog javnog bilježnika ili suda, pozivom na broj pod kojim se vodio ostavinski postupak, zatražiti ponovno pokretanje ostavinskog postupka iz razloga naknadno pronađene imovine koja je dio ostavinske mase za koju se u trenutku ostaviteljeve smrti nije znalo. Mjerodavno tijelo pokrenut će ostavinski postupak te donijeti dopunsko rješenje o nasljeđivanju koje obuhvaća i tu naknadno pronađenu imovinu.
Stranci kao nasljednici
Strane fizičke i pravne osobe mogu nasljeđivati nekretnine na području Republike Hrvatske pod pretpostavkom uzajamnosti, o čemu suglasnost daje ministar pravosuđa Republike Hrvatske.
Državljani i pravne osobe država članica Europske unije izuzeti su od režima stjecanja prava vlasništva nad nekretninama koji vrijedi za strance, odnosno izjednačeni su s državljanima Republike Hrvatske i pravnim osobama koje imaju sjedište u Republici Hrvatskoj.
Napomena: Strana osoba ne može biti vlasnikom nekretnine u izuzetim područjima (poljoprivredno zemljište i zaštićeni dijelovi prirode). Stoga u slučaju nasljeđivanja ima pravo na naknadu u visini tržišne vrijednosti nekretnine, sukladno propisima o izvlaštenju.
Prekogranično nasljeđivanje
– Uredba (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju.
– Provedbena uredba Komisije (EU) br. 1329/2014 оd 9. prosinca 2014. o uspostavi obrazaca iz Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju,
– Zakon o provedbi Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju. Zakonodavstvo Europske Unije pojednostavilo je prekogranično nasljeđivanje tako da razjašnjava koji će sudovi u kojoj zemlji Europske unije biti nadležni u rješavanju ostavinskog postupka, te koji će se zakon u prekograničnom nasljeđivanju primjenjivati.
U načelu, sudovi države članice u kojoj je bilo posljednje boravište ostavitelja bit će nadležni za predmet nasljeđivanja te će pravo te države biti mjerodavno pravo i u toj zemlji će se voditi ostavinski postupak. Međutim, građani mogu odabrati pravo svoje države kao mjerodavno pravo u predmetu nasljeđivanja bez obzira radi li se o zemlji Europske unije ili trećoj zemlji. Primjenom jednog zakona na slučajeve prekograničnog nasljeđivanja koji provodi jedinstveno nadležno tijelo izbjegavaju se paralelni postupci i proturječne sudske odluke. Time se osigurava i priznavanje odluka sudova države članice u cijeloj Europskoj uniji bez posebnih postupaka. Dakle, odluka o nasljeđivanju donesena u jednoj zemlji Europske unije automatski će biti priznata u drugim zemljama Europske unije.
Europska potvrda o nasljeđivanju – isprava koju tijelo nadležno za predmet nasljeđivanja izdaje nasljednicima, legatarima, izvršiteljima oporuke i upraviteljima ostavine. Omogućava osobama da je u drugim zemljama EU mogu upotrijebiti za dokazivanje pravnog položaja i ostvarivanje prava i ovlasti u drugim državama članicama. Europska potvrda o nasljeđivanju priznat će se u svim državama članicama bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom.
Moguće je i registrirati oporuku u državi članici ili provjeriti je li preminula osoba ostavila iza sebe oporuku. Postupak registriranja oporuke u svakoj državi članici i savjete o tome kako pronaći oporuku u svakoj državi članici pripremljen je i objašnjen od strane Europske mreže registara oporuka.
I na kraju, valja reći da novim zakonodavstvom Europske unije nije obuhvaćen režim bračne stečevine. Važno je istaknuti da se Uredba o nasljeđivanju neće primjenjivati niti u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Danskoj. U nastavku se navodi jedna od mogućih životnih situacija koja se odnosi na nasljeđivanje s prekograničnim elementima. Osoba je državljanin Republike Hrvatske i Republike Srbije, posjeduje imovinu u obje države te i u Njemačkoj, tako da se najveći dio imovine nalazi u Republici Hrvatskoj, a manji u Republici Srbiji i Njemačkoj. Želi sastaviti oporuku. U Njemačkoj provodi najviše vremena te tamo žive i njegova djeca s obitelji.
Od 17. kolovoza 2015. u Republici Hrvatskoj na snazi je gore navedeni Zakon o provedbi Uredbe (EU) br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. Uredba se ne primjenjuje u Republici Srbiji jer nije članica Europske unije. Prije stupanja na snagu Zakona o provedbi Uredbe (EU) br. 650/2012, u Republici Hrvatskoj i Republici Srbiji postojao je identičan pravni režim u odnosu na određivanje mjesne nadležnosti prilikom provođenja ostavinskog postupka. Ukoliko je ostavitelj u trenutku smrti državljanin Republike Hrvatske, a ostavinska masa nalazi se na području Hrvatske, tada postoji nadležnost hrvatskog suda, a ukoliko se ostavinska masa nalazi u inozemstvu, supsidijarno je nadležan hrvatski sud, ako strano tijelo nije nadležno ili odbije provesti postupak. Ili, ako je ostavitelj u trenutku smrti strani državljanin, nadležan je hrvatski sud samo u pogledu onog dijela ostavinske mase koja se nalazi na području Republike Hrvatske.
Navedena Uredba također je na snazi u Njemačkoj te u obje države sada važe oni principi utvrđivanja nadležnosti i mjerodavnog prava određeni Uredbom.
Članak 23. Uredbe sadrži opće pravilo u smislu da bi poveznica za potrebe utvrđivanja nadležnosti i mjerodavnog prava trebalo biti uobičajeno boravište umrlog u vrijeme smrti. Prema navedenoj odredbi, tijelo koje se bavi nasljeđivanjem trebalo bi izvršiti ukupnu procjenu životnih okolnosti umrlog tijekom posljednjih godina njegovog života i u trenutku smrti, uzimajući u obzir sve relevantne činjenične elemente, posebno trajanje i stalnost prisutnosti umrlog u dotičnoj državi te uvjete i razloge za tu prisutnost. Tako utvrđeno uobičajeno boravište treba imati blisku i stabilnu vezu s dotičnom državom.
Ono što je najznačajnije za Uredbu o nasljeđivanju jest odredba koja omogućava građaninu da u oporuci već sam izabere koje će pravo biti mjerodavno za njegovo nasljeđivanje. Člankom 38. Uredbe izbor je ograničen na pravo države čiji je on državljanin, kako bi se osigurala veza između umrlog i izabranog prava te izbjeglo da se pravo izabere s namjerom da se ne ostvare zakonska očekivanja osoba koja imaju pravo na nužni dio.
U opisanom slučaju u oporuci se može odrediti koje će pravo biti mjerodavno za nasljeđivanje.
Može se, dakle, izabrati mjerodavno pravo i nadležnost Republike Hrvatske ili Njemačke, ali samo za imovinu koja se nalazi u Hrvatskoj i Njemačkoj. Stoga bi u cilju pravne sigurnosti bilo uputno sastaviti posebnu oporuku za imovinu koja se nalazi na teritoriju Republike Srbije, sukladno pozitivnim propisima te države.
Autorica: D. B. , odvjetnica
sve upite šaljite na e-mail: info@kroper.de
