L: A. K.
Ne daj da te strah od poraza spriječi da zaigraš!
by Ivona B.
Tristo šezdeset i pet dana… Toliko je prošlo kako sam rekla «Zbogom» svojoj rodnoj grudi, svom domu, obitelji, prijateljima i svemu onome što sam 28 godina gradila u Hrvatskoj.
Neprestano slušam kako mi govore: «Lako je tebi, blago se tebi!!!!». Je li mi uistinu bilo lako toga dana, 2. siječnja prošle godine, kada sam zajedno s roditeljima stajala na autobusnom kolodvoru u Slavonskom Brodu i s neizvjesnošću, tugom u očima i neizmjernoj boli u srcu čekala autobus koji me trebao odvesti u «obećanu zemlju» i «moje bolje sutra»? Lako je meni tada bilo spakirati cijeli život u tri kofera, ući u taj autobus i ostaviti sve ono zaista životu važno van kofera, zar ne? Jer uspjela sam ja spakirati stvari, barem one koje sam smatrala neophodnim za ponijeti, ali ono što je u životu zaista važno – obitelj, njih nisam mogla. No, izabrala sam sama probati pronaći sreću u Njemačkoj, zemlji gdje navodno novce bereš na drvetu ili ti padnu s neba! Da, dobra šala. Na sreću nisam jedna od osoba koje vjeruju da se u životu išta dobiva ako se za to i ne pomučiš.
Tko se zapravo krije iza cijele ove priče?
Moje ime je Ivona B., nedavno sam napunila 29 godina, bivša sam rukometašica (rekla bih polu-profi jer u HR se ne može živjeti od rukometa) i po struci sam upravni referent. Na žalost (ili na sreću) nemam diplomu jer sam se ispisala s fakulteta prije nego sam dala posljednji ispit. Zašto? Mislite i Vi da sam luda?? To mi često kažu!!! Odgovor je veoma jednostavan: Nisam htjela biti dio statistike na zavodu za zapošljavanje!!! Nisam htjela kao diplomirani ekonomist raditi na sezonama, čistiti iza drugih ili služiti nekoga. Nisam htjela sjediti kod kuće i čekati da mi posao sredi tata, stric, susjed ili neka tamo deseta osoba. Zapravo, najiskreniji odgovor je taj DA NISAM HTJELA ŽIVJETI U HRVATSKOJ! Možda nikada ne bih bila svjesna situacije u našoj zemlji da nisam igrala rukomet. Za isti «posao» koji sam ja obavljala skoro 15 godina u Lijepoj našoj, druge djevojke su bile plaćene minimalno 5 puta više, sa svim pravima, osiguranjima, radnim stažom itd. Naša realnost je drugačija mada se moj klub natjecao u Prvoj ligi. Meni kao školarki, a kasnije i studentici ti novci su bili dovoljni kako bih mogla reći da sam samostalna. Cijeli život sam provela na parketu, radeći ono što volim. Dvorana mi je bila drugi dom, a lopta dio mene. Mislila sam da ću cijeli život igrati samo rukomet, ali sudbina nije mislila isto. Ono što ne možete izbjeći u sportu su ozlijede, a iste nisu ni mene zaobišle. Kada sam shvatila da više ne mogu raditi ono što volim, da sam u jednom trenutku postala nitko i ništa jer više nemam 100% funkcionalno tijelo, zapitala sam se: Čemu sve to? Za što sam ja dala skoro 15 godina svog života? U veoma kratkom vremenu, od samih zvijezda dotaknula sam dno… Nisam imala posao, nisam mogla igrati rukomet, nisam imala funkcionalnu ruku – a pitanje je bilo hoću li je više ikada i imati (moje desno pucačko rame je bilo totalno smrskano)?? Ono što mi je preostalo bila je borba… Nisam znala odakle krenuti, bila sam izgubljena, osjećala sam kao da sam poražena. Nakon nekoliko dana plakanja, razmišljanja, «proklinjanja» sudbine odlučila sam da se ne mogu i ne smijem predati. Rekla sam sama sebi da ću jednoga dana ponovno zaigrati rukomet (mada je to u tom trenutku bila znanstvena fantastika), da mi taj sport mora jednoga dana vratiti sve što sam ja njemu dala, a dala sam mu srce, doslovno. Odlučila sam otići na operaciju, već drugu istog ramena. Sami proces od prvog pregleda, do operacije i potpunog oporavljanja nakon iste trajao je 15 mjeseci. Još nepotpuno oporavljena, samo 5 mjeseci nakon operativnog zahvata, u veljači 2015. otišla sam raditi kao sobarica, sezonski posao. Ne mogu vam opisati taj osjećaj… Nikada u životu nisam zamišljala da ću ja, uspješna sportašica, odlična učenica i pametna, sposobna djevojka s gotovo završenim fakultetom ići raditi za tri i pol tisuće kuna, čistiti tuđe sobe, namještati krevete, čistiti wc školjke za «bogatim i uspješnim guzama». Nisam morala ići tamo, mogla sam sjediti kod kuće, reći da u Hrvatskoj posla nema, kukati i govoriti: Blago tebi, blago onome tamo, blago mom prijatelju u Njemačkoj, ma blago svima, samo meni ne!!! Mogla sam … ALI NISAM!!! Pokopala sam negdje svoj ponos i otišla čistiti tuđi nered. I izdržala sam 8 mjeseci na tom otoku, trenirala, radila, ali i uživala u svemu što more, morski zrak i ta divna priroda pružaju. Uštedjela sam koju kunu, vratila se kući u listopadu 2015. godine i odlučila da želim igrati rukomet, OPET. Osjetila sam da mogu i uspjela sam. Otišla sam u Tuzlu na mjesec dana i uvjerila se da mogu igrati. Međutim, brzo sam se vratila kući jer se radilo o «balkanskim poslovima» gdje nisam dobila dogovoreni novac. Po povratku kući, odlučila sam da želim ići u Njemačku. Mislila sam upisati tečaj, ali uvijek mi se činili da je to bacanje novaca. NIJE!!!! LJUDI, UČITE JEZIK!!!!!! Kako nisam znala što ću dalje, javila sam se starom treneru koji je par mjeseci ranije već otišao tamo sa svojom suprugom (također rukometašicom) i djetetom, te ih upitala da li negdje tamo ima posla za mene? Ne istoga trena, možda par mjeseci kasnije, pola godine kasnije, bilo kada? A do tada bi ja učila jezik… Na moju sreću, ispostavilo se da mogu doći gotovo odmah, da trebaju igračicu i da će se pobrinuti za smještaj i posao poštara u Deutsche Post. U relativno kratkom vremenu sve je bilo riješeno: potpisan je ugovor s klubom i riješen posao. Moje je samo bilo spakirati se i otići, u mjesto naziva Loerrach, za koji sam prvi puta čula upravo tada. Znam da sam imala sreće što imam nekoga svog, ali svejedno nije bilo toliko jednostavno. Treba se uopće odlučiti za tako veliki korak gdje gaziš u nepoznato.
Tu počinje moj «pohod na Njemačku» !
I eto me tako na tom kolodvoru, pozdravljam svoje roditelje, sjedam u autobus suznih očiju i ODLAZIM za Basel (jer direktne linije do Loerracha nije bilo). Toga trena počinje stvarnost i realnost!!!! Svo moje ushićenje oko odlaska pada u vodu. Eto me odjednom u Baselu, na nekakvom parkiralištu, tik do željezničkog kolodvora, u 5 ujutro, zajedno s jednim poznanikom koji mi pomaže oko kofera (jer 3 kofera na dvije ruke nisu dobra ideja). Mislila sam kako ću vlakom iz Basela direkt doći u Loerrach, ali gle čuda, zeznula sam se i završila u Freiburgu, koji je od moje završne točke udaljen 70ak kilometara. Super – sama na onom ogromnom kolodvoru, s tri kofera, bez kartice s njemačkim brojem i bez riječi njemačkog jezika (kamo sreće da sam bila upisala tečaj ranije, stoga UČITE JEZIK – opet ponavljam!!). S obzirom na to da sam snalažljiva i da bih vjerojatno izvukla živu glavu da me bace i u čopor vukova, uspjela sam doći do tog gradića, koji se nalazi par kilometara od Švicarske na jednu i Francuske na drugu stranu. Nije bilo lako, ali uz pomoć ruku, nogu i pokoje engleske riječi shvatila sam u koji vlak trebam ući, gdje izaći, u koji vlak presjesti i gdje ponovno izaći. Na kolodvoru me dočekala moja buduća suigračica i odvezla u 30-ak kilometara udaljeno selo (nema ga ni na mapi :D) gdje su tada živjeli moj trener i njegova obitelj. Pošto su oni imali slobodnu sobu, ponudili su mi da budem kod njih dok mi netko iz kluba ne riješi smještaj ili dok si sama nešto ne pronađem. Već drugi dan otišla sam sama u susjedno selo, kako bih se prijavila Upoznala sam i svoju novu ekipu i s nestrpljenjem očekivala prvi radni dan – 12. siječanj. S obzirom na to da su radna mjesta u pošti u L. bila popunjena, moje novo radno mjesto čekalo me u B. S., 30-ak km udaljenom od L., 30-ak km udaljenom od sela u kojem sam živjela. Kako nisam imala auto, a autobusne linije s tim selom su gotovo izumrle, dobila sam na korištenje poštanski auto. Bila sam zaista presretna. Oduševilo me radno mjesto, to što se gibam, što sam na zraku, što sam «sama svoj šef» dok dijelim poštu. Bilo je teško prva dva tjedna, pohvatati sve na poslu, naučiti kako i zašto nešto bez poznavanja jezika, ali sam se ja trudila, zaista sam se jako trudila i to su sve kolege shvatile i dodatno mi odlučile pomoći. Svako jutro sam se budila u pola 6, u pola 7 već lagano kretala na posao, radno vrijeme mi je bilo od 8 do 17 h, nakon toga bih se vraćala u selo, presvukla, jela i opet putovala na trening pola sata, odradila trening, putovala nazad i oko 22-23 sata bila bih doslovno «mrtva». I tako gotovo svaki dan plus vikendom utakmice. Unatoč svemu, bila sam sretna, jer sam zavoljela svoj posao, jer sam igrala rukomet i jer sam za sve to što sam radila bila plaćena i cijenjena! Nakon tri mjeseca istekao je moj «probni rad» i dobila sam novi ugovor, na osam i pol mjeseci. Bila sam iznenađena jer je inače praksa moje firme da se ugovori daju 3+3+6+12 mjeseci pa onda nakon tih 24 mjeseca dobije se ugovor za stalno. S tri platne liste u rukama, počela sam tražiti stan i u roku tjedan dana pronašla ga par kilometara od mjesta gdje radim. Ne znam da li me od samog početka prati sreća, ali osjećala sam se kao da sam dobila na lutriji. Imam divan stan od 60-ak kvadrata u malom mjestu blizu radnog mjesta koji ima sve potrebno za normalan život – trgovinu, pekaru, bazene, dvoranu, fitness studio, banku, benzinsku, restorane itd., a najvažnije je da je povezan s gradskim prijevozom. Kao što već znate, kada uzimate stan u najam trebate imati poveću sumu novca. Većinom se radi o 3 najamnine koje morate dati odjednom plus najamnina unaprijed – takav je slučaj bio i kod mene. No to naravno nije sve… Većina stanova nije opremljena i kada ga unajmite morate kupiti sve – od igle do lokomotive. I sedam mjeseci kasnije, ja se još uvijek «kućim», jer nemoguće je u jednom trenutku (bez kredita ili rata) uzeti sve što vam je potrebno. Mojim preseljenjem prestala je rukometna karijera. Bilo mi je previše raditi, pa putovati na treninge, utakmice, ali i strah od novih ozljeda me udaljila od parketa. Željela sam nakon radnog dana otići na bazene, iskoristiti vrijeme kako sam ja htjela, a i bol u mom operiranom ramenu stalno je bila prisutna. Moj novi život u ovom malom mjestašcu zaista je odlično počeo. Obožavam ovaj dio Njemačke! S vremenom sam upoznala puno ljudi koji su porijeklom iz Hrvatske, Bosne, Srbije. Stekla sam nove prijatelje, poznanike, izgradila novi život. Nakon 10 mjeseci rada, šef me novčano nagradio kao jednu od najboljih radnika u ovom području. Moje srce je bilo veliko kao kuća… Ne zbog tih eura, nego zbog papira na kojem piše koliko cijene moj rad i gdje mi zahvaljuju na svemu dotada učinjenom!!! Ne mogu vam opisati kako je predivan osjećaj kada te ljudi CIJENE ZBOG ONOGA ŠTO RADIŠ, kada vas nagrade za vaš trud. Nedugo nakon toga potpisala sam i UGOVOR NA NEODREĐENO… nakon nepunih 11 mjeseci rada !!! Trenutak u kojem su mi to rekli bio je valjda najsretniji u mojoj povijesti. Napokon sam SAMOSTALNA, NEOVISNA osoba, napokon mogu razmišljati o kupovini vlastitog stana, dizanju kredita, stvaranju budućnosti!!!! Još uvijek ne vjerujem da sam USPJELA, 1300 km dalje od svoga doma, SAMA bez obitelji, bez poznavanja njemačkog jezika … STVARNO SAM USPJELA!!!! I ako sam ja mogla, može i svatko od vas!!! Ovo je bio prvi Božić koji nisam provela s obitelji. Bilo je mrvicu teško, ali kada vidim zašto i zbog čega je tako, zahvalna sam Bogu što sam ovdje, iako sam provodila blagdane bez svojih. Imam prijatelje koji su mi upotpunili život, stvaram sama svoj dom i nema ljepšeg osjećaja od toga!
Danas, nakon točno 365 dana od polaska, napokon znam za što sam se borila! Sva pitanja koja sam postavljala dok sam putovala prema svom cilju, dobila su odgovor… I sva moja borba dobila je smisao! Nije bilo lako, ali nije bilo ni teško. Rekli su mi prije dolaska, prva godina je najgora!!! Ja se nadam da će svaka sljedeća biti kao prošla, barem takva ako ne i bolja!!!! Znam da ima puno boljih i lakših početaka, ali i puno gorih. Nije sve savršeno, ali to je život, zar ne?? Tek je jedna godina iza mene, a ja želim toliko toga! Danas se uspijevam sporazumjeti na njemačkom jeziku, nisam pohađala nikakve tečajeve, sve sam sama naučila. Kada usavršim jezik, pokušat ću ostvariti još neke svoje snove… samo nebo je granica!!!!
Na žalost, svjesna sam da se situacija u Hrvatskoj i na Balkanu općenito neće promijeniti. Sve više mladih želi pobjeći, pronaći svoje mjesto pod zvijezdama. Ja sam prva koja će vam reći: IDITE!!!!! IDITE, RADITE što znate i BUDITE PLAĆENI ZA TO!!! Nemojte dopustiti da vas iskorištavaju po sezonama, da vam ne isplaćuju plaće, da morate razmišljati kako ćete sutra platiti račune, kako ćete podignuti dijete!!! UČITE JEZIK, štedite I KRENITE!!!!!!! Jer nemoguće je samo riječ!!!!!
Na kraju cijele ove priče, želim se zahvaliti svom treneru i njegovoj obitelji što su mi pomogli na samom početku, što su me nesebično primili u svoj dom i što su mi omogućili da stanem na svoje noge! Ne samo meni nego i mojoj prijateljici iz Bosne, koja je (nakon borbe s administracijom) uspjela dobiti vizu i sada je dio njihove ekipe, brani, radi i ima novi život! HVALA njima i hvala svim ljudima koji su nekada nekome pomogli!
