Od zabave do ozbiljnog posla! / Aus Spass wurde Ernst…

Preseljenje iz Njemačke u Hrvatsku

Od zabave do ozbiljnog posla!

od Christian Nendel / L: I. R.

Odlučio sam 2009. godine: „Idem u Hrvatsku osnovati svoju obitelj.“ Moji njemački prijatelji i poznanici smatrali su da je odluka vrlo cool jer je za njih Hrvatska značila sunce i plažu. Ljudi ovdje u Prigorju, gdje sada živim (s moje tri prekrasne djevojke), samo su odmahnuli rukom i čudili se… Mislili su da sam ili lud ili pobjegao… Što bi drugo seljaci ovdje mogli pomisliti? Isto vjerojatno sada misle i neki članovi koji su iselili iz Hrvatske u Njemačku. Nijemci smatraju život u Njemačkoj manje atraktivnim nego u Hrvatskoj. Da, jer je tako cool u Hrvatskoj.

Stvarnost je često drukčija. Za većinu članova, motiv odlaska u Njemačku uglavnom nije osnivanje obitelji, nego financijski opstanak obitelji. U tisućama razgovora, koje sam vodio tijekom posljednjih 5 godina s članovima, uvijek su posao i „švicarac” bili glavna tema.

Nakon televizijskog izvještaja u 2011. godini, primijetio sam razvoj stvari u Hrvatskoj i učlanio se u Facebook grupu, tada s 1500 članova, u kojoj sam dijelio informacije za one koji su bili zainteresirani za rad u Njemačkoj. „Hm… Živio sam 36 godina u Njemačkoj i tako sam mislio da mogu pomoći.” Iz zabave sam postao član. Najveći izazov u to vrijeme, kada je još uvijek bila potrebna radna dozvola za Hrvate, bilo je naći posao. Mnogi su se žalili što nisu dobili posao ili odgovor nakon stotog poslanog životopisa. Jednog sam člana grupe pitao (inženjer) da mi pošalje svoju molbu i životopis. Dokumenti su bili katastrofalni. Na mjestu fotografije stajao je „selfi“ fotografiran mobitelom, za prijevod s hrvatskog na njemački je upotrijebljen Google translate i prijevod je bio grozan i totalno nerazumljiv. Napisao sam mu novu molbu i životopis na način koji se traži i koji očekuje njemački poslodavac. Nakon samo 4 tjedna inženjer me je nazvao i rekao da je dobio posao. On je dobio posao, a ja sam bio oduševljen. Nekome pomoći, garancija je za sretan život. Tako sam počeo marljivo pisati molbe i životopise za Hrvate i sve ih je više uspjelo dobiti posao. I tako sam postao CV-kum.

S vremenom se broj članova u grupi povećavao, Hrvatska je primljena u EU i taj je pokret u grupi doista krenuo. Zato sam odlučio osnovati CRO Connect agenciju za posredovanje stručnog osoblja. Pomoć je bila moja motivacija, a još je bolje bilo ako mi poslodavac isplati i proviziju.

Ubrzo sam shvatio u koga mogu imati povjerenja u grupi, a u koga ne. I tako smo se, prije pet godina, Jadranka, Dominko i ja se osobno upoznali i razvili prijateljstvo koje traje sve do danas.

U međuvremenu se krug za neke članove zatvorio i sve se poslagalo. Sada radim povrat poreza i nudim osiguranje za članove koji su pronašli posao u Njemačkoj uz pomoć unaprijed napisanih životopisa i koji su tako dobili priliku za sebe i svoju obitelj. To me još uvijek emotivno dirne i motivira i dalje da radim.

Najdirljiviji trenutak bio je organizirani natječaj za fizioterapeute u Zagrebu, na kojem je HRT snimao dokumentarac o šest vrlo mladih fizioterapeuta koji su se zaposlili, a koji su prije toga bili nezaposleni sa svojim obiteljima.
Tada su mi i suze tekle koliko je bilo dirljivo.

hrt1 christian

Pet godina smo razmjenjivali poruke Jadranka, Dominko i ja. I zaista je nevjerojatno što je nastalo iz hobija.

Dominko zaslužuje najveće poštovanje, on sam vodi organizaciju grupe već 2 godine. Ne odustaje, nije sebičan i misli na ljude koji trebaju pomoć. Moje najviše poštovanje i srdačna zahvala ide njemu za ulaganje životnog vremena u sve to. Unatoč ljudskim razočaranjima i dalje provjerava stotine postova i komentara te i dalje osigurava članovima važne informacije.

Na kraju Vam dajem nešto za razmišljanje:

Zamislite što bi bilo kada bi se samo polovica onih koji su dobili pomoć za novu budućnost preko IUSNJ grupa angažirali kao Dominko i admini?

—————————————

Aus Spass wurde Ernst…….

von Christian Nendel

2009 hiess es für mich “Idem u Hrvatsku” um dort meine Familie zu gründen. Meine deutschen Freunde und Bekannten fanden das sehr cool….Kroatien, Sonne, Strand. Die Leute hier in Prigorje, wo ich immer noch lebe (jetzt mit drei bezaubernden Mädels), schüttelten nur mit dem Kopf….entweder bin ich verrückt oder ich bin geflüchtet….was anderes konnten sich die Landwirte hier nicht vorstellen. So geht es wohl nun auch einigen Mitgliedern, die von Kroatien nach Deutschland ausgewandert sind. Die Deutschen finden es wenig attraktiv in Deutschland zu leben…weil es in Kroatien ja so cool ist.

Die Realität sieht aber oftmals anders aus…für die meisten Mitglieder war und ist weniger die Gründung der Familie ein Motiv, vielmehr das finanzielle Überleben der Familie zu sichern. In den tausenden Unterhaltungen die ich im laufe der letzten 5 Jahre mit den Mitgliedern führte war Arbeit und “svicarac” das Hauptmotiv.

Nach einem Fernsehbericht 2011 wurde ich auf die Entwicklungen in Kroatien aufmerksam und erfuhr von einer Facebook-Gruppe (1500 Mitglieder), die Informationen für Deutschland-Interessierte teilte. “Hmmm…ich habe ja 36 Jahre in Deutschland gelebt…da kann ich denen bestimmt helfen.” Und zum Spaß wurde ich Mitglied. Die größte Herausforderung damals (man brauchte noch Arbeitserlaubnis) war überhaupt Arbeit zu finden. Und so beklagten sich viele, nach 100 ten Bewerbungen keine Antwort bekommen zu haben. Zum Spaß forderte ich dann einen Ingenieur auf, mir doch mal seine Bewerbungsunterlagen zu senden. Katastrofe…Selfie, Google-Translate….also setzte ich ihm eine Bewerbung auf, wie es ein deutscher Arbeitgeber erwartet. Nach 4 Wochen rief mich der Ingenieur wieder an…er hatte einen Job bekommen. Und ich war begeistert….Helfen zu können ist ein Garant für ein glückliches Leben….und so war ich infiziert und schrieb weiter fleissig Bewerbungen für Kroaten. Immer mehr fanden so Arbeit und so wurde ich zum CV-Paten.

Im Laufe der Zeit stieg die Anzahl der Mitglieder an und Kroatien wurde in die EU aufgenommen und die Bewegung kam so richtig in Schwung. So entschloss ich mich CRO-Connect zu gründen und mich im Bereich der Personalvermittlung tätig zu werden…..”Helfen” war meine Motivation. Und wenn mir ein Arbeitgeber dann noch ein Provision zahlt…Super. Im Laufe der Zeit kristallisierte sich auch heraus, wer verlässlich und vertrauensvoll ist in der Gruppe ist und wer nicht. Und so kam es, dass sich Jadranka, Dominko und ich uns auch persönlich kennenlernen durften. In den ganzen 5 Jahren die Konstanten…bis heute.

In der Zwischenzeit hat sich der Kreis bei einigen Mitgliedern geschlossen. Nun mache ich die Steuererklärung und schließe Versicherungen für Mitglieder, die mit meinen CV´s eine Arbeit in Deutschland gefunden haben, eine neue Chance für sich und deren Familie bekommen haben…das bewegt mich nach wie vor…und motiviert mich nach wie vor.

Der bewegendste Moment war sicherlich das von mir organisierte Bewerbungs-Casting für Physiotherapeuten in Zagreb, wobei der Fernsehsender HRT dokumentierte, wie 6 blutjunge Physiotherapeuten einen Arbeitsvertrag erhalten haben…alle arbeitslos mit Familie. Da flossen dann auch bei mir Tränen.

Während der ganzen 5 Jahre waren wir immer im Austausch, Jadranka, Dominko und ich…und es ist immer noch unglaublich, was sich aus dem Hobby entwickelt hat. Vor allem Dominko, der die Gruppe nun seit 2 Jahren selber organisiert verdient höchsten Respekt. Respekt dafür nicht aufzugeben, nicht egoistisch zu sein, sondern an die Leute zu denken die Hilfe brauchen. Höchsten Respekt und herzlichsten Dank für die investierte Lebenszeit und trotz mancher menschlichen Enttäuschung weiter hunderte Posts und Kommentare zu checken und Mitglieder mit wichtigsten Informationen zu versorgen.

Zum Schluss etwas zum Nachdenken: Stellt euch einfach mal vor, wenn nur die Hälfte derer, die durch die Hilfe der IUSNJ-Gruppen eine neue Zukunft erhalten haben, sich ähnlich engagieren würden wie Dominko und die Admins?