Sad znam šta su dugine boje
N: M.F. / N.L: D.A.
Bolji život? Šta je to, ima li ga? Kako on izgleda? Na koji način ga dobiti? Da li se plaća? Da li ga zaslužujem? Svakodnevna pitanja koja se vuku već nekoliko godina. Odgovora nema. Ustvari ima, ali ih se plašim.
Nije moje djetinstvo bilo tako loše, imala sam ja i da pojedem, popijem, dva puta na more godišnje da odem, rođendani su se slavili bez da se gledalo koliko ljudi ćemo pozvati… igrali smo se, smijali, što je najvažnije nismo bili ničega željni. Trajalo je to dobrih sedam godina. Da sedam, a ja imam sada trideset i tri. Ako “zanemarim i oduzmem” one teške ratne godine onda dobijem dvadeset godina svog života koji je trebao da bude u stilu duginih boja. Trebao je ali nije.
Nisam živjela u doba stare, dobre Jugoslavije, ali sam imala porodicu i prijatelje koji su mi prepričavali te dane, ljepotu života .. taj dobri i lijepi život za kojim smo mi svi tragali i žudili. U Bosni i Hercegovini rat još uvijek traje, on nije prestao 1995. A, vjerujem da nije prestao ni u ostalim zemljama koje su bile članice Jugoslavije.
Zamisli sad živiš u državi, a nju vode neki obrazovani ljudi koji nas truju pričom da su sposobni biti naši lideri a, pazite sad ovo, našim glasom su već po milioniti put izabrani, uzimaju ti sve a ništa ne daju, traže da plaćaš sve na vrijeme a ni sam ne znaš kako, zdravstveno si nekako osiguran a opet plaćaš doktore, lijekove, terapije, školovanje košta kao da pohađaš Oxford a nemaš adekvatnih uslova nit osoblja koji te pripremaju za tvoje buduće zanimanje, kad trebaš neki papir da izvadiš šalju te od šaltera do šaltera jer očigledno im je to u opisu posla a ne izdavanje papira za koji si došao. Njihove greške nisu njihove nego tvoje, ti si ih svojim prisustvom i pitanjem zabunio. A tek sad ovo, kad vadiš rodni list, ti po našem sistemu uvijek si na drugačiji dan rođen jer rodni list važi samo šest mjeseci. Biti zaposlen i imati full opremu uz to, nepoznata riječ. Kod nas bi trebali konkursi za posao da sadrže: nemojte se nikada razboliti, nemojte ostati trudni, na godišnji zaboravite jer mora neko i da radi, dvadeset i četiri sata biti dostupan direktoru i to sedam dana u sedmici, penzija će biti kada umrete, vaša porodica nije bitnija od direktora, plata će da vam kasni, nekad je i neće biti jer direktor ipak ima porodicu i mora da je nahrani a i moraju malo i svoj mozak da odmore pa da od vaših para odu na ljetovanja, zimovanja. Eto ovako, blago opisano, živimo mi i preživljamo dan za danom. A parola nam je “Živi ovaj dan kao da ti je posljednji” ili “Biti će bolje”.
Učlanim se ja u jednu novu stranku misleći da će barem ona uvidjeti na probleme i postupiti drugačije od ostalih. Za kratko vrijeme imali smo veliki broj članova i iskreno davala sam nade da možemo promijeniti našu budućnost. Razočarenje je uslijedilo kad sam vidjela kako “tuzlanska elita” vođena uglednim doktorima, profesorima, poduzetnicima, prikuplja glasove, gura svoje i dobiva pozicije preko tuđih leđa. Tad je stvaljena tačka na moj angažman i vjerovanje u politički sistem.
Spomenula sam Oxford-ov školski sistem. Uh tu je bilo sijedih, ali sva sreća pa sam ih mogla kamuflirati sa farbama. U osnovnoj školi sam imala nastavnike koji su mi predavali jedan predmet a bili su kvalifikovani za nešto drugo… tako da mi je engleski jezik predavala nastavnica koja je imala završenu školu za crtanje, historiju mi je predavala nastavnica koja je imala završenu školu za muziku, barem mislim da su bile završene. U srednjoj školi imala sam ljubomornu profesoricu koja je pokazivala mržnju prema meni javno , čak mi je jedne prilike rekla: “Pošto tvoja porodica ima mnogo poznanstva ne dam ti prolaznu ocjenu”. Izvinite profesorice molim vas što sam dijete tuzlanske familije. No, preživjela sam i to, nije me mogla obeshrabriti za dalje. Fakultet je jedna posebna priča. Mislim da ni svjetki filozofi ne bi mogli da skontaju taj sistem i zavrzlame. Evo jedan mali detalj ali ću drugom prilikom o njemu opširnije da pišem. Sjećam se , prva godina ekonomskog fakulteta u Tuzli i imali smo ispit iz predmeta sociologija. Uradim ja ispit i odlučna sam bila da ću ga položiti. Dan kad su rezultati objavljeni, gledam listu na kojoj mog imena nema. Odem na uvid rada gdje ustanovim da moj rad nije ni pregledan. Odgovor od asistenta dobijem da ne zna kako je do toga došlo i da radim ponovo na narednom roku. Ništa mi nije bilo jasno ali kao najveća budala izašla sam iz sobe i izderala se na samu sebe što uopće nisam reagovala a imala sam prava. Onda sam otišla kući i rekla mami da je njeno vaspitanje pogrešno. Učila me je da druge poštujem , da čutim i kad nisu drugi u pravu, nije mi dozvoljavala da se raspravljam , bunim i suprostavljam. Pomislim da me je vaspitala da budem debil sa koeficijentom inteligencije “odličan pet”.
Uslijedili su razni nivoi u mom životu. Nizale se godine, nešto se naučilo, nešto nije a nešto nikad i neće. Pročitala sam skoro jedan tekst od mog prijatelja koji je postavio na Facebook stranici: “Da li i ja radim istu grešku prema svojoj djeci kao što su uradili moji roditelji. Ostati ili otići”? Ja sam mu na to komentarisala da ode, jer život je jedan. Nekad moramo ali baš moramo izabrati teži put i gledati malo dalje. E sad, da li je odlazak uistinu teži put ili je ipak teži ostajući na teritoriji gdje si rođen, odrastao, školovao se, stekao prijatelje, osnovao porodicu i sa biografijom u kojoj stoji – Radno iskustvo: čekanje na birou, Opis posla: preživljavanje?
Analizirajući sve ono što je bilo iza mene i što se nalazilo ispred mene, a nalazila se samo crna rupa, odlučno sam rekla: “Zbogom Bosno i Hercegovino, zbogom Tuzlo, zbogom moj narode, zbogom lideri moji koji ste mi uskratili moja prava, moju slobodu, moju budućnost, moje snove. Uskratili ste mi moje djetinjstvo, malu djevojčicu ste pretvorili u zrelu ženu koja umjesto da se igra mora da razmišlja kako da ne ostane gladna i žedna, kako da ne kupi sebi igračku, slatkiš ili odjeću, nego da mami pomogne da plati struju, vodu, grijanje i sl.”.
Godinu i po sam u tuđoj zemlji, daleko od svoje ali sretna. Sretna sam i zadovoljna. Ova tuđa zemlja koju vodi neki lider, omogučila mi je da se udebljam, da živim , da volim i da imam budućnost. Sjećate se mojih pitanja na početku teksta? Nisam imala odgovore dok sam bila u mojoj zemlji, ali sad kako sam u tuđoj imam ih i podijelit ću ih sa vama. Bolji život – da! Šta je to, ima li ga – ima ga, on čini da si sretan! Kako on izgleda – on ima dugine boje! Na koji način ga dobiti – dobit ćeš ga ako budeš imao vjere u sebe, budeš hrabar, ako se ne budeš plašio i ako napraviš iskorak! Da li se plaća – ne plaća se, on tebi plaća i to dobiješ i bonuse a imaš i full opremu! Da li ga zaslužujem – naravno da ga zaslužuješ jer imaš pravo na njega!
