Prezentacija rezultata
doc. dr. sc. Tado Jurić
Iseljavanje Hrvata u Njemačku – EU migracijski val
Provedeno istraživanje temelji se na uzorku od 1200 ispitanika iseljenih u Njemačku u protekle tri godine. Većina iznesenih podataka ne potvrđuje procjenu migracija rađenih u Hrvatskoj proteklih 15 godina te pokazuje čitav niz neočekivanih rezultata.
Bilo je za pretpostaviti da su pravna i ekonomska nesigurnost, nemoral političkih elita, i korupcija pridonijeli iseljavanju. Ali da iseljavaju pretežito zaposlene osobe, nismo očekivali. Također nas je iznenadilo da su mnogima bili bitni tzv. „subjektivni motivi“. Mnoge motivira želja da dožive i upoznaju nešto novo ili da se usavrše u vlastitoj profesiji, što im u domovini nije omogućeno. Istraživanje dokazuje da su danas visokoobrazovani i osobe u braku znatno skloniji migriranju.
Čini se da se iselilo više žena nego muškaraca. Posebno je za naglasiti da su to žene u fertilnoj dobi, koje su nositeljice biološke obnove populacije. Najveću sklonost migriranju iskazuju osobe u dobi između 25 i 45 godina. Kao što je već napomenuto, većina iseljenih su zaposlene osobe, koje najčešće imaju završenu srednju školu (60,7%), dok je udio visokoobrazovanih 37,8%. Time je udio visokoobrazovanih osoba u ovome iseljeničkom valu za 12% veći nego u domovini u dobnoj skupini od 25 do 40 godina. S obzirom na regionalnu pripadnost ispitanika, najveću sklonost migriranju iskazuju ispitanici s područja Zagreba i središnje Hrvatske te Slavonije i Baranje.
Jedna od pretpostavki istraživanja je bila da je veliki dio iseljenih građana Hrvatske porijeklom iz BiH. Iz intervjua smo vidjeli da se oni po završetku rata nisu mogli vratiti u svoj zavičaj, te da su zbog toga najčešće izabrali Hrvatsku za daljnji život. Upravo su Hrvati iz BiH najčešće već imali iskustvo migracije u Njemačku tijekom Domovinskog rata pa su se u ovome valu „najlakše“ i odlučili za ponovnu migraciju. Vrlo važno mi je naglasiti da trošak integracije Hrvata iz BiH Hrvatsku nije koštao ništa. Sada kada budemo uslijed iseljavanja morali uvoziti radnu snagu, vidjet ćemo koliko je integracija skupa. Hrvatska naprosto nema sredstava za takve programe. Tako smo sa svakim iseljenim Hrvatom izgubili ne samo novac uložen u njegovo obrazovanje nego i dobili visok trošak integracije osobe koja će doći na njegovo mjesto. Sudeći prema dobivenim podacima 1/3 svih iseljenih Hrvata je porijeklom iz BiH.
Posebno je zanimljivo pogledati rezultate ocjene zadovoljstva „novim životom“ u Njemačkoj, prema kojima je čak 79 % ispitanika zadovoljno, a svega 3 % nezadovoljno. To potvrđuje i kontrolno pitanje, prema kojemu 88,5 % iseljenika nije požalilo što je odselilo u Njemačku. Nadalje vidimo da je 73 % hrvatskih građana zadovoljno svojom plaćom u Njemačkoj, dok samo 5 % nije zadovoljno. Čak je i po pitanju smještaja, koje se najčešće spominje kao najspornija stavka života u Njemačkoj, velika većina zadovoljna – 69%, dok je svega 7,2 % nezadovoljno svojim smještajem. Ti podaci pak sigurno ne odgovaraju velikim gradovima u Njemačkoj ( o tome više u knjizi).
Što se tiče pitanja povratka ili ostanka, većina se sve do mirovine odlučuje za ostanak u Njemačkoj (85 %). Samo 15 posto razmišlja o povratku u nekom kratkoročnom ili srednjoročnom periodu, a 45% bi se eventualno moglo vratiti samo kada budu u mirovini. Za 40% ispitanika povratak ne dolazi ni u kojem slučaju u obzir.
Po svemu sudeći neće doći do znatnih „potresa“ nacionalnog identiteta i „odnarodnjavanja“. Jer većina, 65 % ispitanika, smatra njegovanje domovinske baštine (kulture, jezika, tradicije) u iseljeništvu bitnim i spremno se aktivirati u tom pogledu. No, znamo da je to tako uvijek u prvoj generaciji iseljenika.
Set pitanja koja provjeravaju emocionalne stavove pokazuje da se većina osjeća „generalno bolje“ nego u domovini. I da nostalgija nije prevladavajuća emocija (kao što se inače u hrvatskom diskursu o migrantima često tvrdi). Velika većina osjeća kako u Njemačkoj više dobiva u subjektivnom i objektivnom smislu, nego što gubi u domovini. Čak polovica ( 50,4 posto) novoiseljenih Hrvata ima negativan osobni stav prema Hrvatskoj.
Istraživanje pokazuje i da teza kako hrvatski iseljenici rade napornije u Njemačkoj nego u domovini ne stoji. Također ne stoji široko rasprostranjena predrasuda da se hrvatski iseljenici u Njemačkoj osjećaju otuđeno te da imaju izrazit osjećaj da su stranci. Zanimljivo je vidjeti i da jedan veliki postotak novoiseljenih Hrvata počinje doživljavati Njemačku svojom domovinom.
Međutim, istina je i da ne uspiju svi stvoriti novi zadovoljavajući život u Njemačkoj. Za mnoge se migracija pokazala životnim razočaranjem. Ipak, oni su su u Njemačkoj spremni na patnju – na znatno više odricanja i trpljenja nego u domovini, zato što vjeruju da će im se taj trud isplatiti. U hrvatskoj naprosto ne vjeruju da se više vrijedi truditi, odnosno nemaju više povjerenje u dobar ishod razvoja zemlje.
Hrvatska nikako ne može zanemarivati iseljavanje svojih građana jer depopulacija dovodi u pitanje održivost svih sustava u zemlji, od zdravstvenog i mirovinskog preko poreznog do obrazovnog i sigurnosnog. Iseljavanje dakako nije moguće zabraniti, No nužne su stvarne mjere kako bi se spriječio daljnji gubitak populacije, a ne do sada ponuđenih floskula i plakanja nad mladima koji odlaze.
Nama se zapravo nije dogodilo ništa što se nije moglo predvidjeti. Stoga oni koji danas alarmiraju javnost, se trebaju zapitati gdje su bili kada se glasovalo u ulasku Hrvatske u EU i kada se moglo nešto konkretno učiniti. Mi nismo imali niti jednu ozbiljnu raspravu po pitanju iseljvanja u to vrijeme.
Migracije su naprosto logičan slijed ulaska u EU. Obimi iseljavanja iz brojnih novih članica EU su čak puno veći i značajniji nego u hrvatskom slučaju. Primjerice Rumunjska iz koje je iselilo 2,5 mil. rumunjskih državljana (12 % ukupnog stanovništva). No, definitivno zabrinjava što je u hrvatskom migrantskom valu najveći udio kompletnih mladih obitelji, a uz to je Hrvatski narod malen narod pa je i nestanak sto tisuća ogroman gubitak a kamoli 800.000 koliko se predviđa u narednih deset godina.
Bitno je naglasiti da nije točno da država ne može ništa konkretno učiniti. Jasno je da do ozbiljnog gospodarskog rasta u narednih pet do deset godina neće doći i nerealno je da ćemo visinom plaće moći konkurirati Njemačkoj. No ovo istraživanje pokazuje da mladi ne odlaze radi novca, odnosno da bi se obogatili. Bogatstvo nikome od njih nije bitna vrijednost.
Postoje mjere koje su podjednako bitne kao gospodarske, ako ne i bitnije. Radi se o suočavanju s prošlošću. O prošlosti se mora donijeti nacionalni konsenzus što se dogodilo, a što nije. Ideološki prijepori između dvije vodeće političke struje se moraju prevladati ako se želi povratiti povjerenja mladih u političke elite ove zemlje. Prošlost se mora zatvoriti i okrenuti se budućnosti. Nijedan korak manji od ovog neće biti dovoljan. Svakako je za pozdraviti osnivanje Vijeća za suočavanje s prošlošću čiji je član rektor našeg Sveučilišta prof. dr. Željko Tanjić.
Motiviranje iseljenih Hrvata na povratak se u svakom slučaju čini neizvediv jer su oni u međuvremenu pronašli adekvatan posao i iselili se zajedno s obiteljima., djeca su krenula u školu. No postoji i jedan broj iseljenika (15% prema našem istraživanju) koji su zbog različitih razloga nezadovoljni trenutnim statusom u Njemačkoj. Oni su često i nostalgični te socijalno izolirani i koji bi se eventualno mogli vratiti u domovinu. Njih bi mogli pridobiti ali samo ako se dogodi ovo pomirenje. Također nije zanemariv broj hrvatskih migranata koji su u međuvremenu u Njemačkoj postali poduzetnici te koji bi mogli preseliti svoje obrte ili tvrtke u Hrvatsku, ili osnovati podružnice. Za sve njih morao bi postojati program povratka. Vrlo je važno motivirati i visokoobrazovane iseljenike koji bi se na neki način željeli povezati s domovinom. Te stvoriti posebne studijske programe za iseljenike. Činjenica je da se jedan dio iseljenika nije uspio realizirati u iseljeništvo (to je u pravilu slučaj sa svim društveno-humanističkim usmjerenjima). Jer svaki visokoobrazovani Hrvat koji na kraju preživljava vozeći taksi nije velik dobitak za zemlju imigracije, ali je velik gubitak za zemlju emigracije.“
Svakako je potrebno je promijeniti paradigmu shvaćanja migracija. Migracija ne mora nužno značiti gubitak. Migracija može uključiti višestruka boravišta odnosno cirkulaciju među njima i istodobni život u dva ili više nacionalnih društava. Uostalom hrvatski migranti u Njemačkoj su još odavno razvili prakticiranje života na dvije lokacije. Istraživanje pokazuje da će jedan dio hrvatskih migranata svjesno (13 %) ili nesvjesno također izabrati model života na dvije lokacije. Što je danas uslijed opće komunikacijske premreženosti i izvrsne cestovne povezanost između Njemačke i Hrvatske moguće. S tim u vezi je vezan i drugi konkretan potez koji može učiniti država, a to je ukinuti monopol i omogućiti povoljnim avioprijevoznicima djelovanje u Hrvatskoj, kao i željeznici.
Većinu ljudi u pravilu u domoljublje više ne zanima previše, ljudi gledaju kako stvoriti što kvalitetnije i sigurnije uvjete za život. Pokazano je i da su velikom broju ljudi vrijednosti poput obitelji, prijatelja, rodbine, dakle iracionalni čimbenici, važniji od bogatstva (grafikon Vrijednosni sustav).
Mladi koji odlaze su pametni ljude koje se ne može zadržati praznim floskulama.
