Kako nedostatak osoblja prazni njemačke restorane / 2.dio
N&P:D.A.
Mario Schulz vodi restoran “Zurgerichtlaube” u Berlinu.
Gostioničar treba popuniti šest radnih mjesta, ali ne može naći zaposlenika.
Zavod za zapošljavanje nema pomoći, od oglasa za posao ne dolaze ništa.
Schulz bi želio vidjeti veći pritisak na nezaposlene.
“Postavljene su prepreke”
Glasnogovornica Agencija za zapošljavanje teško može zamisliti da je Schulz toliko sam sa svojim problemom: savjetuju nezaposlene i poslodavce, traže individualna rješenja, predlažu nezaposlenima slobodna radna mjesta, obilaze radna mjesta, razmatraju zajedno s nadležnima hoće li npr. treba proći daljnju obuku može.
Ali Schulz bi želio vidjeti veći pritisak na nezaposlene. Za njega je financijski jaz između njegovih zaposlenika i ljudi koji primaju naknadu građana nedovoljno velik.
Schulz je uvjeren da kada bi nezaposleni dobivali manje novca, više bi ljudi bilo spremno kuhati, konobariti ili čistiti u zgradi suda.
Gostioničar ima dobra iskustva s imigrantima. “Sjajno rade”, sretno kaže Schulz. Ali ovdje je opet kvar: njemačke vlasti.
Prijavio mu se mladi Sirijac, kuhar, kaže Schulz: “Stavljale su mu se prepreke.” Mladić je na radnu dozvolu morao čekati tri i pol mjeseca.
Schulz je čekao s njim – uostalom uspješno: čovjek je kuhao u “Ratsherrenstube” od listopada. U “Ratsherrenstube”, gdje potpuno opremljena kuhinja na prvom katu samo čeka da stvari ponovno zacvrče, pare i šištaju.
U “Ratsherrenstube”, gdje na prvom katu Fridrik Veliki i njegova supruga gledaju u prazninu sa zidnih slika i prilično su usamljeni već neko vrijeme.
“Moglo bi nam ići stvarno dobro”
Zašto Schulz jednostavno ne daje veću plaću?
Uostalom, s dodatnim osobljem ostvario bi veću prodaju. Schulzu računica ne ide: “Dolaze ljudi sa zahtjevima da moram poskupiti obrok deset eura.”
Ali želi da mu se gosti vrate. Ne može jednostavno dizati cijene “samo zato što netko želi zaraditi kao sudac”.
Kandidati ponekad očekuju neto plaću od 3000 eura mjesečno plus napojnice, kaže Schulz.
Njegovi su zaposlenici na puno radno vrijeme zarađivali oko 1800 eura neto; Prosjek za posao u kuhinji.
Prema riječima vlasnika, sudnica ima promet od dva milijuna eura godišnje.
Schulz ne želi ništa reći o profitu, samo ovoliko: ne može stvoriti rezerve, ali je daleko od toga da mora zatvoriti. Za to ima zahvaliti i stalnom osoblju;
Neki od ljudi su tamo već više od deset godina i dobro su uvježban tim. Čini sve što može kako bi osigurao da ti zaposlenici ostanu.
Odmor, raspored dužnosti, karte za S-Bahn: “O stvarno dobrim ljudima se brinem”, kaže Schulz.
Zauzvrat, spašavaju Schulzov posao. “Ne ide nam loše”, priznaje gostioničar, “ali s dovoljno osoblja moglo bi nam ići vrlo dobro.”
Danas je barem malo bolje: razrednik 1952. ima razredni zbor, a budući da gospođe i gospoda dolaze u sudnicu već dvadeset godina, nakon toga iznimno smiju jesti u vijećničkoj sobi.
U restoran ulazi mlada žena. Schulz pita: “Želimo li završiti moje izvješće nečim pozitivnim?” Na pitanje odgovara sam predstavljajući ženu.
Počinje ispočetka kao konobarica i danas ima prvi dan na poslu. Znači li to da su se oglasi za posao ipak isplatili?
Schulz se smije i odmahuje glavom: “Osobni kontakti”, kaže.
Izvor: ntv.de
