Odakle Nijemcima taj smisao za tehniku?
To su pitali našu suradnicu Zhang Danhong u njenoj domovini Kini. Doista, zašto je „Made in Germany“ oznaka kvalitete? Odakle taj smisao za inženjersko umijeće? Odgovor nije posve jednostavan…
Dok sam zadnji put bila u domovini, jedan kineski poduzetnik je htio znati, odakle Nijemcima taj njihov smisao za inženjerstvo i tehniku? Zatečena, pokušala sam improvizirati: Njemačka zapravo nema osobito mnogo sirovina i zapravo slično kao Japan taj svoj nedostatak pokušava nadomjestiti što vještijim korištenjem onoga što ima. A onda je tu činjenica da je najviše inovativnih tvrtki smješteno u poljoprivrednim područjima prema Švicarskoj. Baš kao i u toj alpskoj zemlji, ljudi su po zimi i kad nije bilo drugog posla smišljali uređaje: nekad je to bio sat s kukavicom iz Schwarzwalda, danas su to Porschei i Mercedesi.
Kineskog poduzetnika ništa od toga nije moglo uvjeriti. Ima i drugih područja i zemalja koje nemaju mnogo sirovina, a još je više zemalja gdje ljudi izvan sezone nemaju što raditi.
Zato sam odmah po povratku u Njemačku odlučila otkriti tu „tajnu” i nazvala sam poznatog povjesničara gospodarstva Wernera Abelshausera. Za njega je sve jasno: „Inženjeri su proizvod njemačkih istraživačkih sveučilišta. A takva sveučilišta su bitni dio pruske reforme školstva koja se odvijala od 1807. do 1820.” Tako je u drugoj polovini 19. stoljeća nastao takav tipičan „njemački inženjer” kao simbioza gospodarstva i znanosti.
Zapravo još uvijek postoji tvrtka koja je i nastala kao rezultat te reforme školstva: koncern BASF je osnovan 1865. i tamo su znanje u stvaranju sintetskih boja iz sveučilišnih laboratorija inženjeri BASF-a preuzeli u proizvodnju i doveli na tržište. Tako je nastala posve nova industrija stvaranja nematerijalnih vrijednosti i to znanje je otvorilo čitava nova područja: pored strojogradnje, tu je nastala i kemijska industrija, a brzo i elektrotehnika…
Fakulteti, ali i zanatski cehovi
Prusija i čitavo mnoštvo tadašnjih manjih kraljevina i kneževina su trebali dostići tada vodeću industrijsku naciju u svijetu: Veliku Britaniju. Tehnički napredak je prije sveučilišta dobrim dijelom bio povezan s vojskom – a ne treba zaboraviti ni pomorstvo i britansku flotu. Na primjer, „gradski plin” kojim su gradovi konačno izašli iz mraka je isprva bio višak s kojim se nije znalo kamo. On je proizvod suhe destilacije ugljena, ali proizvođače je isprva samo zanimao bitumen – potreban za premazivanje trupa brodova protiv truljenja.
Ujedinjenjem Njemačke su i ostali dijelovi brzo prihvatili taj uspješni „pruski model” koji se već mogao nositi i s Velikom Britanijom. Važan sastojak obrazovanja je bila i „praksa”: ne samo učenje teorije, nego i upoznavanje radne svakodnevnice pogona. To je još u tridesetima prošlog stoljeća postalo pravilo koji manje ili više važi i danas. Ipak, profesor Abelshauser priznaje kako taj sustav obrazovanja ne bi tako dobro funkcionirao da i on nema dugu tradiciju „majstora” i „šegrta” čitavog niza cehova koji su djelovali u srednjovjekovnoj Njemačkoj.
A pogotovo majstori trgovačke udruge gradova Hanse su onda imali i golem prostor djelovanja: „Od Flandrije do Rusije, od Skandinavije pa do središnje Njemačke, s Lübeckom u središtu. Ti gradski majstori su bili izuzetno uspješni oblik gospodarstva i u Njemačkoj su se duboko ukorijenili u čitavu kulturu gospodarstva.”
Čini mi se da mi je profesor mnogo toga objasnio, ali imala sam dojam kako bih još svakako trebala razgovarati s nekim „pravim njemačkim” inženjerom. Kako on razmišlja? Je li on još u djetinjstvu hodao okolo s odvijačem u ruci i pokušao rastaviti svaki aparat u kući?
Nije mi trebalo dugo za odluku kamo da odem: u Hohenlohe u pokrajini Baden-Württemberg, područje s najvećom koncentracijom tvrtki koje su tehnološki vodeće u čitavom svijetu. Jedini je problem bio kako prevaliti put dugačak 350 kilometara od Bonna do tehnološkog središta ove zemlje. Jer je i on kao Snjegulica sakriven „iza sedam brda i sedam dola”, tamo ne leti nikakav avion, čak i putovanje vlakom donde je izuzetno komplicirano. Automobil je jedino rješenje i tako sam vozila i vozila… Ali čim sam sišla s autoceste, promet se smanjio sa 100 na sat – na nulu. Zatekla sam se usred zelenila i stekla sam dojam kako sam došla u čistu idilu.
“Nije bilo novaca za fakultet!”
U Mulfingenu sam prvo posjetila Ralfa Sturma, šefa kadrovskog odjela kod proizvođača ventilatora ebm-papst i sina osnivača tvrtke Gerharda Sturma. Rekla sam mu sve što mi je objasnio profesor Abelshauser o tehničkim sveučilištima iz Prusije, ali on se samo zagonetno smješkao. Jer onda je počeo sa svojim objašnjenjem: „Moj otac je bio bravar i sve je ovo stvorio iz svog osnovnog obrazovanja, baš kao i mnogi drugi vrhunski manageri tu u kući. Golema većina u njihovo doba, a to su šezdesete prošlog stoljeća, uopće nije studirala. Oni su završili zanat, za metalca ili u elektrotehnici.”
Za njega taj njemački smisao za tehniku u prvom redu ima korijen u takvim „pravim majstorima”: „Čitav niz tih osnivača i tvrtki koje su sad vodeće u svijetu su potekli iz zanatskih radionica. Taj stoljećima star temelj zanatstva je i u širini i u dubini stvorio mnogo izumitelja.” Dobro, majstora i zanatlija ima i drugdje, zašto je u Njemačkoj to drugačije?
„Ono što se ovdje drugačije razvijalo jest to što je ostala ta duboka, u osnovi izolirana struktura zanatskih radionica. To je tako sve do danas. U Njemačkoj još uvijek imamo majstore, u drugim zemljama toga više nema toliko.”
Ali onda, kada je riječ o tom području s toliko tvrtki na najvišoj tehnološkoj razini, dodaje i još jedan element koji smatra od presudne važnosti: „To je ova izuzetna ruralna regija, taj spoj prirode i najsnažnije gospodarske regije Njemačke, simbioza prirode i tehnike, prirode i gospodarstva. To je Hohenlohe u kojem živimo”, kaže nam Ralf Sturm.
Kakve to veze ima objašnjava nam i Thomas Heli, direktor istraživačkog sektora u tvrtki ebm-papst. Na primjer, dok trči kroz prirodu glava mu je otvorena za nove ideje: „Tako sam se sjetio čitavog mnoštva rješenja koje sam onda donio u tvrtku i onda ih razradio sa suradnicima, pa smo ih pretvorili u proizvode.”
Može li se dostići Njemačka?
Thomas Heli je točno takav „njemački inženjer” kakvog sam si zamislila, samo je mnogo simpatičniji. Da, on je stvarno kao mališan hodao okolo s odvijačem i gradio male strojeve od elemenata metalotehne i počeo je školovanje u stručnoj školi za mehaničara. „Ali još kao šegrt sam shvatio kako to nije sve što želim raditi. Htio sam stvarati strojeve, ne samo raditi po tuđim nacrtima.” Tako je nakon zanatske škole otišao u Karlsruhe na studij strojarstva.
Ali taj „dualni sustav” gdje je i sam „omirisao mašinsko ulje” mu je omogućio da uvijek zna kombinirati teoriju i praksu i kako će neka ideja izgledati u radionici. Duboko je uvjeren kako je to pretpostavka za kompleksno razmišljanje i stvaranje složenih proizvoda. Sada je već 25 godina u tvrtki ebm-papst i u svojoj karijeri je stvorio bezbrojne ventilacijske sustave i poboljšao već postojeće. Što inače radi kad ne radi? Pa, voli slušati „tvrdi rock” i inače se bavi streličarstvom. Ne treba uopće reći: svoj luk i strelice je napravio sam.
Dok se vozim kući tih 350 kilometara, razmišljam o razlikama između tih njemačkih tvrtki i tvrtki iz moje domovine Kine. Dok tamo osnivač portala Alibaba Jack Ma javno zastupa načelo „996″ – raditi od 9 do 9, šest dana u tjednu, Ralf Sturm razmišlja o skraćivanju radnog vremena na šest sati dnevno jer je to ionako najproduktivniji i najkreativniji dio radnog vremena. Thomas Heli je 25 godina u tvrtki i poznaje svaki detalj njene proizvodnje – kao mnogi drugi u Njemačkoj, u Kini je prosječni boravak mladih u nekoj tvrtki jedna jedina godina. Njemački inženjer čeka i razmišlja dok se ne domisli savršenom rješenju, Kinezi će rado početi s proizvodnjom nečega za što i sami znaju da baš nije dobro, ali vjeruju kako će ga popraviti „u hodu”.
Može li Kina sustići Njemačku? Naravno, Kina je golema zemlja s mnogo bogatstava. Ali Njemačka će i dalje imati svoje inženjere.
Izvor: članak preuzet sa web stranice od Deutsche Welle
